(domaćinu s ljubavlju)
U srcu pjesnika udomljena
njegujem kulturu ćutanja
na mjestu stare vatre
iznova strasno razgorjele.
Domaćin nije razgovorljiv,
ali vatra rasplamsana
moćno grije sva moja čula.
Ušla sam ispod zaborava,
u dom njegovih pjesama
bez kucanja
da zajedno glasno (o)ćutimo
(pjesme on i ja ) udobnost
svih neispričanih (o)sjećanja.
Sanja Radulović
(krilom slobode)
Darovala sam zrnevlje
nježnoj, plahoj ptici.
Željela da pronađe
svoju kaplju mira.
Vjetru i zvijezdama
obećanjem
(u ime njenog Boga)
položila sam ruku
na hram svetosti.
U postelju snova
strpljivo sam odlazila
čekajući da izraste plod.
(Ptica me je jednog dana
iznenada obavijestila
da nije od mene ništa tražila,
i da sam je svojevoljno hranila).
U njenim očima sam vidjela
da smrt dolaska ima više lica.
I da su najmanje žive,
od živih živih bića,
ptice slomljenih krila.
Sipam joj vodu
iz čistog izvora,
svakog dana iznova,
ako slučajno svrati
poslije dugog puta
žedna,i(li) umorna.
Posudu sam ostavila
pored otvorenog prozora.
Sanja Radulović
Fotografija: Chris Maynard (ArtPics)
(Zapis s druge strane budnosti)
Zastajkivao sam.Osluškivao.
U svaku baricu s vodom
razdragano sam skakao.
Iznenada zapljusnut osjećajem
kojeg dugo,dugo nisam imao.
Čuo sam njen smijeh,ponovo.
Odzvanjao je ulicom.
Hodao sam sjedinjen s kišom.
Ruke u džepove sam stavio.
I kisnuo tako dugo,dugo
ponovo dječački raspoložen.
Klikerima sam džepove napunio.
(Kišobran sam negdje zaboravio,
a da to nisam ni primjetio).
Vidio sam svitanje
i nije mi više bilo važno
ni kretanje ni traganje.
Čuo sam njeno disanje.
Iz svake kapi kiše uzimao sam
po jednu poru i u nju sadio jutro.
Vidio sam pokvašene pertle,
vrh male crne cipele,
nekoliko vodenih tačkica na nosu,
i ruku kojom ih nevješto briše.
Osjećao sam život i sanjao budnost
uvjeren da ljubav rađa se iz kapi kiše
jedino nikad ne znamo tačno iz koje.
Možda iz svake sedme po redu,
ali često kasnimo
i zato rijetko na tu sedmu stižemo.
Mogli bi možda da ih brojimo,
ali i to ne stižemo jer brzo padaju,
i još brže se miješaju,
zatim se smjelo udružuju u barice
gradeći tako svoje srećne svijetove.
Prkoseći svima koji ih traže
i pokušavaju da ih izbroje i razdvoje.
(Voda poznaje umjeće spajanja
i zna tajnu sjedinjenja i trajanja.
A ja sam opet sanjao isti san.
Svjetlo u njenoj maloj sobi,
i veliku buku ispod prozora).
Sanja Radulović
(14.07.2013.)
Fotografija : ‘Music of the Rain’
Pred oltarom osame
u trenu nepažnje
našla sam se.
Rodila sam misli
napukle.
I zanijemila
pred porodom
nevješto sročene
utjehe
kojom ogrnuh se
tražeći ljubav
bez gena izdaje.
Sanja Radulović
(6.Međunarodni festival književnosti
‘Dani prijatelja knjige’ Rijeka,2013.)
Nekrštenim vinom
ostavljam trag
na hladnom vratu
nedostajanja.
Sve noći,
koje izgubismo
na karti života
tražeći bo(l)je
sjećanjem prizivam.
A već sutra će se dan
ponovo obući toplo.
Vino će biti oporo,
proliveno…
I sve će izgledati
(kao) dobro.
Sanja Radulović
Udaljavajući se od tebe
upoznajem te sve više,
i sve češće zastajem
da sa tvojim riječima
razmijenim iskustva stečena.
Da dodirnemo se pogledom
i stisnemo rukom
lažima neuprljanom.
Sada znam šta htio si da kežeš
onda kada nisam razumijela
misleći da je otpor prema ništavnom
samo odraz beskorisnog pokušaja.
Sada razumijem i tvoja ćutanja,
čujem vrisak tvojih samotnih jutara
kojima bolno umivaš se iznova i iznova.
Znam da te bol svih sukoba pogađa
iako glasno negiraš svu nježnost svijeta.
Shvatam da lijepa riječ je
najčešće samo kurtoazija.
Da je istinsko čovjekoljublje
sazidano u vertikalne redove
kojima se znatno teže uspinje,
od parafraziranja ljepote.
A psovke su ponekad i vriline .
Znam da olako izgovorena
horizonalna krivulja osjećaja
prihvatljiva je veličina
samo licemjernima na putu
ka slatkorječivoj ljestvici uspjeha.
Sada te mnogo više nalazim u sebi
i sve se češće rukujemo,razumijemo.
Opraštam ti sve do sada neoprošteno.
Dodirujem ljubavlju sve nepoljubljeno
na putu, kojim uzvodno, kotrljasmo se.
Sanja Radulović
(Iz Zbornika ‘Izvornik 4’ /Smederevska Palanka,2013.)
Fotografija: Alexander Khokhlov (ArtPics)
Pričam o kapljicama jutarnje rose
probuđene u oku sjetnog sanjara.
On ćuti o bolu,neistinama,izdajama.
Izmišljenim vrlinama našeg vremena.
Pričam o iskri u oku stidljivog dječaka.
Doručku na terasi.Plodovima agave.
On ćuti o ratovima, velikim zavjerama.
Sukobu smisla .Protivrječju svijetova.
Pričam o pogledu na krošnju drveta.
Legendi o miru svih rođenjem jednakih.
On ćuti o životu bez ljubavi, otuđenosti.
Onima koji s onu stranu prelaze iz pakosti.
Pričam o vrlinama,idealima,pjesmi,obalama,
zapljusnuta inspiracijom,svježinom izražaja.
On ćuti …I grli me.
Sanja Radulović
(Iz Zbornika ‘Sinđelićeve čegarske vatre ‘ Niš 2013. )
Biću ruka hrabrosti
iz srca djeteta iznikla.
(Uvijek prva ispružena).
Milovaću
vještinom vraćanja
srž i smisao svega.
Biću i kamen i mač.
I dijete i starac.
I mudrac i pajac.
I lice i naličje.
I kap i more.
Biću minijatura vrhovne želje.
Ako prepoznaš boju mojih koraka,
utrljaj ih u dušu kružnim pokretima.
I pusti tišinu nek’ odsvira kraj.
Sanja Radulović
(04.07.2013.)
Photo:’Water portrait’ by Iulia (Art Universe)
Jutrom sam ti opet pjesmu napisala.
(Opet ljubavnu.Najljubavniju).
U podne me je omeo unutrašnji glas
i podsjetio na nemili događaj.
Htjela sam pocijepati pjesmu
ali sam je ipak sačuvala
kao podsjetnik na svoju ludost.
Poslije ručka sam te zamišljala .
Na sofi pored mene ležao si.
Čitali smo Prevera i pitali smo se;
Zašto je u frižideru ostavljen mrtav pas ?
I šta uraditi sa mrtvim pticama ?!
Zemlja nije za njih,
jer nebo je njihov dom.
Ali,ako nebo pticu grubo odbije
onda i ona mora spavati u frižideru
jednostavno zato jer nema gdje.
Smijali smo se (iako smiješno bilo nije).
Pred spavanje sam bacila knjigu na pod.
(Opet sam se napričala sama sa sobom).
Bestraga i ptica i pas i Prever i pjesme !
Sve što volim i mrzim počinje slovom P !
Kao početak još jedne noći bez tebe.
San me nalazi na pragu pogužvaniih misli.
(Još jedna ljubavna,najljubavnija pjesma,
smrznuti mali pas, neprilagođena ptica…)
I još jedno, sasvim izvjesno jutro, na putu.
Sanja Radulović
(11.04.2013.)
(Od)uvijek sve
isto počinje…
Riječima velikim,
lijepim i bijelim.
Krajevi su svi
oduvijek različiti.
Rječito hladni
(potajno umiru).
Nijemi,
dugo u samoći
posebnu počast,
početku odaju.
Postoje i krajevi
koji vječno žive
i uprkos svemu
mladi ostaju.
Njihova
jedina uloga je
da nas zauvijek
na početak
podsjećaju.
Sanja Radulović
sanjino75 